Željko Đurin: Digitalizacija stvarnosti i intenzitet informacije

Digitalno – jezik kojim pričaju računala, sastoji se od podataka, jedinica i nula koji su reprezentacija stvarnosti. Intenzitet svjetlosti pojedine boje potrebno je uzorkovati po nekoj matematičkoj zakonitosti da bi računala mogla raditi s time.  U današnje vrijeme, računala su dovoljno močna (mogu odrađivati više računskih operacija u jedinici vremena) i čini nam se da se proces digititalizacije fotografije može obavljati sve bolje i bolje, ali gdje je granica.  Na kraju se opet sve svodi na razinu piksela i njihovu kombinaciju da bi se fotografija mogla prikazati na nekom računalnom zaslonu (hrv. monitoru 😉 ) Proces digitalizacije omogućio je puno veću brzinu razmjene slika, a medij poput Interneta omogućava da se slike razmjenjuju sa poznanicima i prijateljima koji se nalaze na drugom kraju svijeta. 

 

Prošlo je već dosta vremena otkako sam došao na ideju i teoriju o Intenzitetu informacije.

Intenzitet informacije  mogao bi se doslovno prevesti kao ekskluzivnost informacije. Možda je točno, ali nije potpuno.  Ako jednoj osobi dam neku informaciju koju nitko nezna, onda je ekskluziva i intenzitet  informacije je vrlo velik, a nama je potrebno puno odlučnosti i trebamo imati veliko povjerenje u tu osobu.
Podijelimo li tu informaciju sa velikim auditorijem, kao što je npr. forum ili društvena mreža na Internetu  – vjerojatno ćemo se lakše odlučiti za to. Intenzitet informacije naglo pada jer tu informaciju sada ima vrlo veliki broj ljudi.

Računala su se uplela u naše živote sa idejom da će nam olakšati svakodnvne poslove i da ćemo imati više vremena  da “budemo ljudi”, ali dogodilo se to da moramo odraditi više poslova i vremena  da “budemo ljudi” je manje nego ikad.  U redu, dobro je da računala upravljavljaju sa opasnim proizvodnim procesima u nekoj kemijskoj industriji, ali želimo li da nam računala rade kao predavači u školi ili fakultetu ?

U matematici, fizici i umjetnosti poznat je  moiré efekt  (/mwɑrˈ/). Radi se o sekundarnom  i viualnom dokazu da se stvara superponirani uzorak, kada se jako blizu stave dva identična uzorka koja bi trebala stvoriti isti takav uzorak, ali stvaraju nešto sasvim drugačije.

Savršeni uzorak, kombiniran sa savršenim uzorkom ne rezultira novim savršenim uzorkom.

Na sličan način javlja se problem iskrivljavanja stvarnosti kad se snimi na digitalni senzor i to se onda prikazuje na digitalnom zaslonu. Do nekih izobličenja dolazi u svakom slučaju.

“Nesavršena” priroda snima se savršenim senzorom i  to onda prikazuje na savršenom monitoru.

Pri fotografiranju na film, “nesavršena” priroda se snima na “nesavršenu” emulziju filma i poslije se u tamnoj komori preko nesavršenih leća povećava na nesavršeni fotografski papir i na kraju nastaje “nesavršena” fotografija koju možemo primiti u ruke.

Sa negativa je napravljeno povećanje na jedan papir i tada je u tom papiru koncentriran sav intenzitet informacije koji smo htjeli prenijeti iz trenutka kad je snimljen u “sadašnjost”.

Djeljenje takvih fotografija je ekskluzivno i intenzivno, a autor fotografije upravlja tim intenzitetom. Fotografija nije izložena slobodnom protoku informacija na mediju kao što je Internet.